četvrtak, 10.08.2006.

Da se ne zaboravi

Iako sam ja već zaboravila pisati blog (i ovo pišem treći puta ispočetka), morala sam upisati ljetne bisere Velikog i Malog, da se ne zaboravi.
Nadam se da će jednoga dana uspjeti i pročitati.
Promijenila sam radno mjesto, upisala poslijediplomski i nekad imam osjećaj da mi dan traje 36 sati.

Veliki je stvarno veliki. Prerastao je sve svoje vršnjake i one godinu starije. Sve se bojim što će biti kasnije ako nastavi rasti kao njegov striko (1,90). No, tješim se da će to stati u određenom vremenu pa nećemo morati povisivati zidove kako bi ušao u kuću. Piše slova i brojeve, pokušava čitati i u tome napreduje iz dana u dan, obožava crtanje (koje je do nedavno mrzio), razgovara kao neki filozof, voli pomagati u kućanskim poslovima, obožava curice, obožava plesati, recitirati i pjevati.
Lice mu je tatino, ponašanje više na mamu.

Mali je mali, vrckasti, mazni, samovoljan, tvrdoglav, svađalica. Sve mora biti po njegovom, svugdje gura nos. Istovremeno je umiljat, osvaja osmjehom i pogledom, znatiželjan i uvijek spreman na metode traženja oproštaja kad napravi kvar, cure tuče i za kosu vuče ili se napravi frajer i okrene im leđa. U jesen kreće po prvi puta u jaslice, čemu se uporno opire riječima: "Ja baka čuva". Kao, baki treba čuvar! Ma, to on misli da će njega baka čuvati, ali treba pitati dedu jel' bi ipak trebalo i baku čuvati. Prije dva mjeseca govorio je svega desetak riječi, uz upornu glumu malog crnogorca. Odjednom se raspričao i nikome ne da doći do riječi.
Lice mu je mamino, ponašanje ponajviše bratićevo.

Mali (2,6):
„Mene velika voda am!“ (bojim se ići u vodu)
„Ja ide tati, mami zabjeg“
„Meni je jepa teta kokica“ (teta doktorica)
"Joj, tata-tata idi kakiti" (nemoj ispuštati vjetrove)

Veliki (4,11):
„Mama, opraštam ti za sve što sam napravio a nisam smio!“
„Ti mama mene ne možeš nikako voljeti više nego ja tebe!“
„Tužan sam. Izgubio sam svoju najdražu sandalu u moru. Teško je nešto izgubiti“ (op.a. – plastičnu i potrganu)
„Kad budeš tužna zato što me nema, neka te tata vodi u šetnju!“
"Tata, ti pogledaj jel imamo sličice broj 44 i 233 u albumu. Ako imamo javi mi, ako ne nazoveš znat ću da ih nemamo"


- 14:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.12.2005.

Razgovaraju tata i sin danas na povratku od liječnika.
Kaže prvo naš prekrasan sin:"Tata, ja ne bi htio da mi Djed Mraz stavi poklone pod bor.“
Tata sav u čudu upita: „Pa zašto sine?“
On mu odgovori: „Neću ih moći izvaditi ispod bora.“
Tata se nasmijao i objasnio mu da će pokloni biti pokraj bora, tako da ih može uzeti kada se probudi ujutro na Božić.

I tako oni šetaju dalje prema autu, a sinko upita:
„Tata, a kako Djed Mraz ili Sveti Nikola uđu u kuću i ostave poklone?“
Tata mu je objasnio da ostavimo vrata otključana i oni uđu, ostave poklone i idu dalje. Na to će moje pametno dijete:
„Ali onda ti i lopovi mogu ući u kuću ako ostaviš otključana vrata.“

Neki dan češala sam prst koji je dobrano zahvatio dermatitis. On me promatra u čudu i odjednom mi kaže: "Pa što to radiš?". Rekla sam mu da me to strašno svrbi i da ne mogu izdržati da ne počešem. Na to mi on kaže:
"Pa nisi normalna, gledaj sav ti je prst u ranama, nemoj to raditi."

Na večer je počeo moliti:
"Anđelu čuvaru mili, hvala ti što čuvaš mene i mojega bracu."

- 13:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2005.

Hrabrost

Odluka da ovo napišem nije bila laka. Stvarno nije bila.
Ljudi koji me poznaju vide samopouzdanu osobu, punu radnog elana i iznimno povezanu s obitelji, koja sve stiže i ništa joj nije teško.
Ljudi koji me poznaju nemaju pojma što se dešava u meni, što se dešava kad na večer djeca i muž odu spavati, a ja ležim budna u krevetu.
Davno sam ostala bez nečega, djelomično. Skupila sam hrabrosti i krenula dalje. Trebalo mi je puno vremena da skupim tu hrabrost i da se borim za dostojan život. Vrijeme je prolazilo, završila sam školu, fakultet, zaposlila se, udala, rodila dvoje djece, postala uspješna u svom poslu.
Borba s nedostatkom uvijek je završavala uspješno za mene. Vrijeme je prolazilo, a moj gubitak postajao je sve jači, ali sve manje izraženiji u mojoj glavi.
Moj gubitak ostao je potisnut u neke djeliće mozga, da bi u posljednjih nekoliko godina sve izraženije počeo plivati na površinu.
Sve je u redu dok se ne smiri dnevna rutina, dok djeca i muž ne utonu u san. Tada mi lupka po mozgu činjenica koja se ne da izbrisati, činjenica da moj gubitak koji je bio djelomičan postaje sve jači i jači. I strah me je. Strah me je da ne postane potpun.
Zamišljam kakav bi mi život bio ako gubitak bude potpun, kako će to prihvatiti moja djeca, muž, rodbina i prijatelji. Svi su oni počeli primjećivati da se nalazim na rubu ponora, ali nitko nema hrabrosti priznati to i svi me tješe da se neće ništa dogoditi.
No, više od toga kako će drugi reagirati, muči me spoznaja da ja sama ne znam kako ću se pomiriti s tim.
Trebam neku snagu da se borim.
Kada prvi puta padneš teško se podići i krenuti dalje.
Kako je kada padneš drugi puta?

- 13:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 20.09.2005.

Prije četiri godine..

u ovo vrijeme, rekla sam tati da me boli trbuh, da sam se prejela torte na rođendanu sestrinog muža.
Tako sam mislila.
Nisam niti pomišljala da ću te kroz nekoliko sati upoznati, da ćemo se konačno susresti.
U ponoć sam sve češće trčala iz kreveta u susjednu prostoriju.
U dva u noći ležala sam u petom boksu rađaone u Petrovoj.
U pet sati i deset minuta plakao si iz petnih žila, upiškio doktora i babicu, smirio se čim sam te privila k sebi.
Tvojim rođenjem u moj život ušlo je još više sunce, više nego ikada prije.
Tvojim rođenjem sve je postalo sporedne, ti si došao na prvo mjesto u moje misli, osjećaje, potrebe.

Sretan ti rođendan sine!


- 22:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 13.09.2005.

Hvala vam, jako sam sretan!

Veliki je dobio kućicu za rođendan.
Kućica je od tvrde plastike, 100x140x100 cm. Ima "pravi" krov sa crijepovima, 2 prozora, ulazna vrata. Kućica kakvu sam sanjala kao dijete. Nisam je imala, pa neka je ima moje beskrajno zahvalno dijete.
Nismo je puno platili, ali baš i da jesmo, svaka lipa i kuna bi se isplatila.
U subotu nije znao kuda idemo, rekli smo mu (uobičajeno kada ne može s nama) da idemo negdje gdje ne idu mala djeca. Kupili smo kućicu i obavili neke stvari u gradu. Došli smo poprilično kasno kući i već je bio ljut gdje smo. Međutim, sva ljutnja je nestala u trenutku kada je vidio sliku na ogromnoj kutiji u autu.
Kućica je raspakirana i sastavljena u rekordnom roku, taman sam ja dovršila ručak. Nakon ručka počistili smo sobu, smjestili je u sobu (nije bilo smisla da je sada stavimo van jer će uskoro jesen).
Moje beskrajno zahvalno dijete izljubilo nas je i svako malo se vraćalo dati poljubac zahvale. Dotrčao bi do mene, davao mi pusu i govorio:
"Mama, ja sam jako sretan, hvala vam što ste mi kupili kućicu, jako vas volim."
Nije to prvi poklon koji je dobio, ali očito je poklon koji ga je najviše razveselio u ove četiri godine.
U nedjelju smo se igrali susjeda koji se jako vole. Veliki je s Malenim veći dio dana proveo u kućici. Igrali su se i čekali da ih "susjeda" pozove na ručak. Zamolio me je da pojede glavno jelo u svojoj kući. Dozvolila sam mu jer je bio toliko sretan da se to riječima ne da opisati. Dovikivali smo se u igri: "Susjed, hoćeš još salate? Dođi popiti sok i pojesti kolač."
Malenom je kućica pružila idealnu priliku za stalno otvaranje i zatvaranje vrata i prozora. To mu je opsesija u posljednje vrijeme i čak niti prignječen palac ne pomaže da se makne od toga posla. Palac si je prignječio na vratima kuhinjskih elemenata, ali nikakvu pouku nije izvukao. Na kućici si barem ne može prignječiti prst.
Veliki će me i danas, kao svakoga dana dočekati vani kada dolazim s posla. Sada igramo igru - "Veliki, brzo odi doma." Kada uđemo u kuću, on se, naravno, zavuče u svoju kućicu i čeka poziv za ručak.

- 15:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.09.2005.

Ljubavni jadi četverogodišnjaka

Nakon gotovo tri mjeseca Veliki je bio u vrtiću.
Ulazak i ostanak prošao je u najboljem redu, što baš i nismo očekivali.
Poslije posla jurila sam kući da čujem dojmove i kako je bilo mojem nježnom miceku taj prvi dan.
Dočekao me i prvo što mi je rekao, pogleda punoga tuge i jada:
"Mama, ja sam joj rekao da je ona najljepša cura na svijetu. A ona se mene ne sjeća, zaboravila me je."

Ajme, kakav jad. Moje dijete je tužno i ja ga moram utješiti.
Tata se bolje snašao od mene. Već sam se zamišljala kako gađam neku tamo za 20 godina koja je slomila srce mome sinu.
Tata mu je objasnio da ga E. nije zaboravila nego ga nije dugo vidjela, a on je promijenio frizuru, narastao je i postao veliki dečko.

Nadam se da ga je utješio.

- 22:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 31.08.2005.

Moj Maleni

Nemojte vi misliti da ja ne volim Malenoga. Volim ja njega jednako kao i Velikoga, ali on još nema bisera niti posebnih događaja o kojima bi se češće pisalo.
Izuzetno je napredovao u posljednje vrijeme i proširio svoj rječnik. No, dosta je lijen govoriti i pokazivanje prstom mu je puno draže.

Postao je pravi filozof i točno zna što može dobiti, prolazi faze koje je prolazio i Veliki u njegovoj dobi. Recimo dođe do TV-a i lupa po njemu šakama, maknem ga, kažem da se to ne smije, ali on je uporan sve dok vrlo ozbiljnim tonom i malo povišenim glasom na udaljim njegove bucmaste ručice sa ekrana. Naravno, ta se epizoda ponavlja sve dok mu samome ne dosadi i kada vidi da više nije zanimljiv.

Provuče se kroz mišju rupu, ne baš doslovno, ali tako nekako. Npr. između kuhinje i dnevne sobe nemam vrata nego šank. Onaj prostor kroz koji se ulazi u kuhinju ogradim kolicima ili hranilicom plus teškim drvenim stolcem. Bojim se da ne opeče ruke na štednjak jer mu je to omiljeni predmet u kuhinji. On prvo pokušava odmaknuti sve to, pa kad ne uspije provuče se kroz rupu ispod stolca.

Uhvati usisavač i zvučnim brrrrrmmm "usisava" parkete pažljivo provlačeći cijev kroz svaki kutak.
Posprema igračke sa starijim bratom, čak je i brži u tom pospremanju (a Veliki koristi gužvu pa zabušava).
Kad uhvati mini sintesajzer, pažljivo prebire po tipkama i sav se u to uživi kao da stvarno svira. Lice mu odaje ponos i svaki čas se okreće i promatra da li netko sluša njegovu "glazbu".

Zna pokazati uho, oko, nos, zube, usta, ruku, nogu, pametnu glavicu, guzu i pišu.

Počeo je shvaćati što znači "ti" i kad ga pitam: "Gdje ti imaš oko?", zna da se to odnosi na njega.
"Ja" još nije savladao, mislim da je i rano.

Ljubomoran je do ekstremnih granica i nikako ne može shvatiti da mama i baka nisu samo njegove. Svoj bijes izražava glasnim negodovanjem i udaranjem osobe koja se usudila približiti mami ili baki. No, lagano shvaća da je mama ipak i bracina i tatina. Ali baka.. baka je samo njegova. Veliki se ne buni, nego mu se smije zbog ljubomore, pa koristi gužvu da ga ponekad razljuti jer je i on ljut zbog npr. lošeg vremena. Onda se baci na baku i namjerno izaziva lopticu da se naljuti.


A Veliki.
Velikom ne nedostaje bisera.
Pitam ga neki dan: "I sine, što je tebi bilo najljepše na svadbi?"
On mi kaže ko iz topa:
"Kolači i bubnjevi!"

- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.08.2005.

Rođendanske želje

Veliki će uskoro imati rođendan. Već su počela pitanja što bi htio dobiti na poklon. Za početak, pitali smo ga tata i ja. Rekao je da bi htio kućicu kakvu imaju A. i L. ako mu je možemo kupiti.
Baka ga je jučer pitala što bi da mu ona kupi. Prvo je malo razmišljao, a onda skromno izjavio: «Baka, pa kupite mi mali plastični sat.»
Sunce moje malo.

- 22:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2005.

Ručak

Danas za ručkom pitam Velikoga:
«Sine, a zašto uvijek ja moram kuhati ručak?»
On me gleda ozbiljnim pogledom i kaže:
«Pa tko će ti kuhati mama?»
Odgovorila sam mu da bi npr.iduću nedjelju mogli kuhati on i tata. Nije mu se baš dopala ideja, pa sam ga pitala:
«Tko vas je hranio kada sam ja bila u bolnici?»
«Baka i deda.»
«A što da nema bake i dede?»
«Onda bi si kuhali sami.»

- 18:02 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2005.

Autobus

Moje starije dijete uvijek se vozi automobilom. Vožnja autobusom bila mu je san već skoro godinu dana. Prvi puta smo krenuli u grad autobusom, naišao je prijatelj i povezao nas do tramvajske stanice. U petak smo odlučili da konačno isproba tu vožnju i da nas nitko neće povesti automobilom.
Teta je čak trčala za nama ulicom i ponudila da nas tetak odveze, ali on se skoro rasplakao i rekao da se hoće voziti autobusom.
Iako se spremala kiša, naoružali smo se kišobranom, koji je on nosio u ruksaku na leđima. Sav je pucao od ponosa kada smo stigli do stanice. Ispitivao me cijelo vrijeme kada će doći autobus. Konačno, ukrcali smo se u poluprazan bus, sjeli i on je sav važan razgledavao unutrašnjost toga vozila. Meni je bilo smiješno i dirljivo istovremeno gledati ga kako uživa u toj vožnji. Pitao je čemu služe tipke na ručkama, poklopac na krovu, prazan prostor (za kolica) i slično. Slijedila je vožnja tramvajem, ali to nije više bio veliki događaj jer smo se tramvajem često vozili kada bi išli u grad, pa do okretišta automobilom.
Još je nekoliko dana pričao kako se vozio autobusom i svima se hvalio. Čak je i mlađem bratu svečano izjavio: "Ja sam se danas vozio autobusom."

Padala je kiša na povratku, ali on je bio sretan. On voli kišu, voli šetnje pod kišobranom ili sa kabanicom. Gackao je po lokvicama i noge su mu bile mokre. Tata nas je dočekao u gradu i odvezao kući automobilom. Moje veliko dijete zaspalo je, što od uzbuđenja, što od topline koja se širila u njemu nakon gacanja po lokvicama.

Maleni ima didaktičku igračku autobus. To je zanimljiva igračkica, ima vozača i tri sjedala. Naprijed ima gumb koji na pritisak reagira zvukovima. Krov se može dizati i vrata se mogu otvarati. Maleni obožava taj autobus i to je jedina igračka koju uvijek i svugdje nosimo sa sobom. Već sa godinu dana on je znao otvarati vrata i krov na autobusu, premještati vozača sa sjedala na sjedalo, proizvoditi zvuk autobusa (brmbrm), gurati autobus po cestama tepisona u dječjoj sobi.

Odraslima tako mrsko prijevozno sredstvo - djeci omiljeno. No, ne sumnjam da će i njima vrlo brzo postati neomiljeno, samo kad se provezu nekoliko puta u špici i počnu ga redovno koristiti.

- 11:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2005.

Rusvaj

Neki dan dočekao me rusvaj u dječjoj sobi. Veliki i Mali razvukli su sve igračke, ispraznili tri sanduka i jednu košaru igračaka. U sobu se nije moglo ući. Naravno, čuvao ih je moj mlađi brat, on je vjerojatno surfao ili slušao muziku i dozvolio dečkima da se zabave.
Posjela sam Velikoga za stol i obavili smo mali ozbiljni razgovor.
Pitam ja njega: "Sine, ako mama postavi na stol juhu, krumpir, meso, salatu, kolače i sok, možeš li ti sve to jesti u isto vrijeme?"
On me je gledao ozbiljnim očima i odgovorio: "Pa ne mogu mama?" U pogledu mu se čitalo pitanje: "Kakve gluposti mama pita?"
Onda sam ga pitala: "Daj mi reci, kad izvadiš sve igračke iz sanduka, možeš li se u isto vrijeme igrati sa autićima, bagerima, kockicama i ostalim?"
"Mogu!" odgovorio je ko iz topa i odjurio u sobu.
Na večer je gunđao kad su pospremali te igračke, bunio se zašto mu neću pomoći. No, zajedno sa Malim, sve je pospremio i sanduke smo vratili na mjesto.
Pomislila sam da od razgovora nije bilo koristi.
Međutim, jučer me dočekalo lagano iznenađenje. Samo je jedan sanduk bio prazan i igračke po cijeloj sobi. Veliki je našnjofao kišu i samo na kratko došao iz dvorišta, da bi me pitao da li sam primjetila da je otvorio samo jedan sanduk.
Znači da je naš razgovor ipak imao rezultate...
nadam se..
vidjet ćemo danas.

- 15:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.08.2005.

Vic

I nije vic.
Stvarno se dogodilo.
Jučer poslijepodne tata se tuširao. Zadržao se poprilično dugo jer je usput obavio i brijanje (njegova tlaka). Dječica su mu stalno lupala na vrata i dozivala ga. Otišla sam na brzinu nešto staviti na balkon, a na vratima me dočekao Veliki s riječima:
"Mama, tata nije živ. Baš mi je sada to rekao!"

- 13:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.08.2005.

Pratilja i dječje ljubavi

Veliki je sretan.
Kuma je bila kod nas i predala njemu osobno pozivnicu za vjenčanje.
Na večer smo razgovarali o plesu na svadbi i on se našao u nedoumici s kime će plesati. Ima on curu, ali ona je na otoku. I što sada? Kumin budući muž rekao mu je da će biti jedna lijepa curica, ali ona ide u drugi razred osnovne škole. To mu je prestaro.
Nakon puno mozganja, rekao je tati da on neće plesati s nekim koga ne poznaje. Plesat će s tatom. Za nekoliko sekundi se predomislio i predložio da nazovemo M. na otok i pozovemo je da mu bude pratilja.
Moj mali budući zavodnik.
Nema ni četiri godine, a već si nabavlja pratilju za svečane prigode.
Kumin budući pitao ga je koga više voli, M. sa otoka ili onu drugu koju je spominjao - E. iz vrtića. Kratko je razmišljao i odgovorio - obadvije.
Onda ga je pitao voli li više čokolino (koji je upravo jeo) ili M. sa otoka.
Bez razmišljanja je odgovorio - pa M. volim više.

- 10:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.08.2005.

Vjenčanje i pristojnost

Veliki me jučer dočekao kod tete u prizemlju. Nešto je žučno raspravljao sa djedom koji se suzdržavao da ne prasne u smijeh. Moja sestra promatrala ih je sa strane i pozvala me da poslušam raspravu.
Veliki je pitao djeda da li se je on oženio s bakom. Nakon potvrdnog odgovora, zapitao je gdje mu je onda prsten?? Djed mu je objašnjavao da je prsten morao skinuti jer je radio teški posao u kojem bi se prsten uništio. Veliki mu je rekao da je sad u penziji i može nositi prsten.
Ljetos su on i tatica razglabali o raznim temama, dok se je vani izmjenjivala kiša i bura. Između ostaloga, pitao je zašto on nema prsten na ruci. Tata mu je objasnio da prstene većinom nose muškarci koji su se oženili i žene koje su se udale. On je to zapamtio i nakon toliko vremena primjetio da djed nema prsten na ruci.
Njegova kuma se udaje za manje od mjesec dana. On je već sada uzbuđen zbog vjenčanja jer nikada nije bio na vjenčanju, niti na svadbi. Na moru me je stalno zapitkivao kad idemo kumi na svadbu. Konačno, rekla sam mu da uopće ne znam da li ćemo ići jer nas kuma nije pozvala. Jako se je iznenadio (a naravno, kuma će doći, samo što smo dogovorili da to bude poslije mora). Njemu nije jasno zašto mi ne bi nepozvani otišli kumi u svadbu. Pa to je njegova kuma!
Nešto kasnije, sestra je dobila goste. On je vidio kroz prozor da je s gostima neka curica. Navalio je da ide dolje i vidi tu "cuju". Nisam mu dozvolila. Objasnila sam mu da je nepristojno ići k teti dok teta ima goste. Kad mi imamo goste, teta ne dolazi k nama. Ali dolazi baka... i djed...
Da, istina je.
Kako mu to objasniti?
Pokušala sam im već dati do znanja da mi smeta kad upadnu, ali znatiželja je jača od njih. I pitam se kako su mene odgojili kad sada gube neke granice pristojnosti. Ako mi prijateljica dođe na kavu, pa zasjednu da ne možemo pričati, lagano ključam i na kraju smislim nešto da se maknu. K meni rijetko dolaze neželjeni gosti. To su uglavnom ljudi s kojima volimo pričati i volimo da nas posjećuju. U tom slučaju očekujemo da ćemo s njima biti sami, a ne da nam upada netko sa strane.
Kako roditelje naučiti osnovama pristojnog ponašanja?

- 13:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 02.08.2005.

Brodovi ...

Moj stariji sin uskoro će navršiti četiri godine. Fizičkim izgledom premašuje svoju dob, mršav je i višlji od svojih vršnjaka. Svi nas pitaju ima li pet godina. Mlađi je još malen, potpuno drugačije građe od starijeg. On je više na svoju mamicu i izgleda ko pravi bucko. Ne jede on puno u posljednje vrijeme, ne prejeda se više između obroka. Dobije svoje normalne obroke, primjerene dobi, ali dijete je punašno. Više je jak nego debeo. Rekli bi ljudi: "nabijen". On bez problema digne čekić težak kilogram, prenese karnister u kojem ima vode. Mi samo gledamo i ne možemo vjerovati očima. No, tek je nedavno navršio godinu dana, prohodao je ko i sve prave mamine ljenčine i sad dolazi faza kada očekujemo da se malo "izduži".
No, danas sam se sjetila zapisati biser svog starijeg sina. Dakle, ne samo da je po izgledu stariji, nego mi se sve čini i po pameti. Kolegice koje imaju djecu iste dobi čude se njegovim izjavama i razini logičnog zaključivanja. Ipak, on je još malo dijete, on je još uvijek moja bebica koja neke stvari ne može shvatiti, ma kako mu mozak radio.

Na moru smo često šetali uz obalu. Mlađem sinu je to odlična talasoterapija, dok valovi udaraju u obalu i vjetar rasrpšuje sitne čestice morske vode. Starijem je idealna prilika za pričanje i gledanje brodova. Šetali smo jednu večer uz obalu i gledali brodove. On obožava brodove, zaljubljen je u njih. Pita on nakon nekog vremena: "Tata, zašto mi nemamo brod?" Muž mu je odgovorio da nemamo novaca za brod. On je neko vrijeme šutio, onda kaže: "Stričeki koji imaju brodove sigurno imaju VELIKE novčanike kad imaju puno novaca." Mi smo se nasmijali i muž mu je objasnio da veličina novčanika nema veze sa količinom novaca koju netko ima. Sve je on to shvatio, ali u njegov mali mozgić ipak nije doprla informacija da nam niti veliki novčanik ne bi pomogao da kupimo brod.
Od tada je prošlo više od 15 dana. Dečko je bio i dalje na ljetovanju, mi smo se vratili na prženje u uredima.
Jučer na večer sjetilo se moje dijete brodova. Kupao se u kadi, igrao raznim ribicama, patkicama i brodićima. Iz svojih sanduka za igračke izvukao je nakon kupanja (pitam se otkuda mu samo?) dva stara novčanika. Dojurio je na balkon i svečanim glasom rekao:
"Tata, evo ti dva novčanika, sad i mi možemo kupiti brod."
Sunce moje malo,
u večernjoj "Pikovoj priči" vidio je da niti Piko nema veliki brod, nego samo mali plastični brodić u kadi. To ga je vjerojatno utješilo i mirno je zaspao.
Možda je sanjao more i brodove....

- 14:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>